U solidarnosti sa ženama koje su suočene sa nasiljem u porodici u Srbiji
Osmog marta 2015. godine obeležava se 101. Međunarodni dan žena. To je jedinstvena prilika da proslavimo ekonomska, politička i društvena dostignuća žena kojima se postiže istinska ravnopravnost. Međutim, vreme je da se razmisli o tekućim pitanjima koja su i dalje nerešena i da se zajednički radi na pronalaženju održivih rešenja za postizanje zajedničkog cilja rodne ravnopravnosti. Nasilje u porodici je samo jedno od pitanja koja treba rešavati u Srbiji. U 2014. godini, 95% svih žrtava nasilja u porodici bile su žene, a posledice ovog krivičnog dela dovele su do smrti 26 žena samo tokom prošle godine. Uprkos zakonima koji štite žene od zlostavljanja, standardi se u praksi ne primenjuju, čime se mnoge žene ostavljaju bez efikasne pomoći i pravnog leka.
Zakon o zabrani diskriminacije u Srbiji izričito navodi nezakonitost nasilja u porodici. Prema članu 20. zabranjeno je vršiti fizičko nasilje ili uznemiravanje lica na osnovu njegovog ili njenog pola. Član 194. Krivičnog zakona Srbije zabranjuje svako nasilje u porodici i predviđa stroge kazne za učinioce. Srbija je 21. novembra 2013. godine ostvarila znatan napredak u borbi protiv nasilja u porodici ratifikovanjem Konvencije Saveta Evrope o sprečavanju i suzbijanju nasilja nad ženama, koja je stupila na snagu 1. avgusta 2014. godine. Ovo je najsveobuhvatniji pravni instrument za zaštitu žrtava nasilja u porodici koji trenutno postoji.
Priroda krivičnog dela čini nasilje u porodici osetljivim problemom za sva lica na koja se odnosi. Prema podacima Autonomnog ženskog centra u Beogradu, 98,7% lica koja su preživela nasillje u porodici u Srbiji tvrde da je učinilac lice koje poznaju i koje im je blisko. Osim toga, nasilje u porodici se obično odvija u privatnom okruženju, što njegovo praćenje i suzbijanje čini većim izazovom. Fizičko zlostavljanje je najčešće, ali žrtve mogu da trpe i psihološko i verbalno zlostavljanje od strane zlostavljača. Ovi slučajevi su izuzetno teški za krivično gonjenje, jer je teško proveriti dokaze. Sudski sistemi ne daju prednost ovim slučajevima niti uzimaju u obzir prirodu tih krivičnih dela. Kao rezultat toga, u nekim slučajevima se na presudu čekalo duže od tri godine. U 2014. godini bilo je 6444 krivičnih prijava za nasilje u porodici. Od ovih prijava, samo 1740 lica je osuđeno, od kojih je 1252 dobilo uslovnu kaznu, a samo 442 izrečene kazne su bile zatvorske.
Ovo pitanje je teško za rešavanje. Prilikom izrade plana za eliminisanje nasilja u porodici treba uzeti u obzir različite složene karakterisitke ovog krivičnog dela. Davanje prioriteta rodnoj ravnopravnosti u čitavom društvu je prvi korak ka trajnim promenama. Zato je važno obeležiti Međunarodni dan žena, jer pruža mogućnost da se čuje glas žena koje se suočavaju sa pitanjima poput nasilja u porodici, te da se istovremeno promoviše rodna ravnopravnost širom sveta.
U sedmom mesecu blizanačke trudnoće, H. K, interno raseljena Romkinja sa Kosova, je bila prinuđena da čeka više od četiri sata u redu za pregled na odeljenju ginekologije, jer nije posedovala jedinstveni matični broj građana.
Dana 9.3.2015. godine, H. K. (35) je iz seoske ambulante u blizini Požarevca hitno upućena u bolnicu u Požarevcu zbog povišenog pritiska i oteklih nogu. Kako su u bolnici potpuno ignorisali njene zdravstvene probleme, uz izgovor da nije „u sistemu“ zbog neposedovanja jedinstvenog matičnog broja građana, suprug H. K. je o tome obavestio Praxis. Tek nakon intervencije Praxisa, H. K. je bila pregledana od strane lekara.
Sedam dana nakon pregleda, H. K. se porodila, a njene dve novorođene ćerke trenutno se nalaze u inkubatorima u Ginekološko-akušerskoj klinici u Beogradu.
Kako ovo nije usamljen slučaj, Praxis podseća da je hitna medicinska pomoć besplatna i potpuno je nedopustivo da administrativna procedura bude prepreka za hitan medicinski pregled. Pravo na hitnu medicinsku zaštitu ima svaki građanin i građanka Republike Srbije, bez obzira na to da li poseduju zdravstvenu knjižicu ili bilo koji drugi dokument. Takođe, zakonom je propisano da posebnu zaštitu uživaju deca, trudnice i porodilje.
U sedmom mesecu blizanačke trudnoće, H. K, interno raseljena Romkinja sa Kosova, je bila prinuđena da čeka više od četiri sata u redu za pregled na odeljenju ginekologije, jer nije posedovala jedinstveni matični broj građana.
Dana 9.3.2015. godine, H. K. (35) je iz seoske ambulante u blizini Požarevca hitno upućena u bolnicu u Požarevcu zbog povišenog pritiska i oteklih nogu. Kako su u bolnici potpuno ignorisali njene zdravstvene probleme, uz izgovor da nije „u sistemu“ zbog neposedovanja jedinstvenog matičnog broja građana, suprug H. K. je o tome obavestio Praxis. Tek nakon intervencije Praxisa, H. K. je bila pregledana od strane lekara.
Sedam dana nakon pregleda, H. K. se porodila, a njene dve novorođene ćerke trenutno se nalaze u inkubatorima u Ginekološko-akušerskoj klinici u Beogradu.
Kako ovo nije usamljen slučaj, Praxis podseća da je hitna medicinska pomoć besplatna i potpuno je nedopustivo da administrativna procedura bude prepreka za hitan medicinski pregled. Pravo na hitnu medicinsku zaštitu ima svaki građanin i građanka Republike Srbije, bez obzira na to da li poseduju zdravstvenu knjižicu ili bilo koji drugi dokument. Takođe, zakonom je propisano da posebnu zaštitu uživaju deca, trudnice i porodilje.
Tokom marta 2015. godine, predstavnice Praxisa održale su četiri obuke koordinatorima za romska pitanja o antidiskriminacionom pravu. Obuke su održane u Beogradu, Novom Sadu, Čačku i Nišu u okviru projekta Moć vidljivosti, koji realizuje Udruženje građana Epomena, a finansira Kancelarija za ljudska i manjinska prava.
Kroz diskusiju i veliki broj primera iz prakse, učesnicima su objašnjeni osnovni pojmovi u vezi sa diskriminacijom, kao i pravni okvir i vrste postupaka za zaštitu od diskriminacije. Posebna pažnja posvećena je pokretanju postupaka pred Poverenikom za zaštitu ravnopravnosti, pa su učesnici kroz praktičan rad usavršavali svoje veštine u pisanju pritužbi. Cilj obuka bio je da koordinatori za romska pitanja nauče da prepoznaju diskriminaciju i adekvatno reaguju, jer upravo oni neposredno rade sa Romima na lokalnom nivou.
Drugi deo obuke bio je posvećen odnosima sa javnošću i medijima, a vodile su ga predstavnici organizacije Epomena. Koordinatori su upoznati sa načinom na koji se pravilno komunicira sa medijima, kako se pišu saopštenja za javnost, kome se u medijima treba obratiti i kako odgovarati na zahteve medija.
Cilj obuka bio je da se podignu kapaciteti koordinatora za romska pitanja u smislu boljeg prepoznavanja slučajeva diskriminacije i adekvatnih reakcija i korišćenja raspoloživih mehanizama kao što su Poverenik za zaštitu ravnopravnosti i Savet za štampu.
Koalicija protiv diskriminacije najoštrije osuđuje diskriminatornu preporuku Saveza udruženja taksista Srbije da taksisti ne prevoze azilante i podseća da Zakon o zabrani diskriminacije u članu 17 prepoznaje odbijanje pružanja javnih usluga kao oblik diskriminacije.
Aleksandar Bijelić, predsednik Saveza udruženja taksista Srbije, izjavio je za Blic 24. marta 2015. godine: „Preporuka taksistima je da ne voze azilante jer mogu da zapadnu u neprijatnu situaciju. Policija koja zatekne azilante privremeno oduzima vozilo taksisti i sprovodi se sudski postupak“ .
Ovakvo disrkiminatorno postupanje Saveza udruženja taksista dodatno doprinosi širenju ksenofobije i netrpeljivosti prema tražiocima azila. Podsećamo na slučaj rasne segregacije u javnom prevozu u Americi 50-ih godina, i izražavamo zabrinutost što se 60 godina kasnije u Srbiji dešava isto.
Preporuka taksistima da ne voze azilante i obrazloženje mogućih problema sa nadležnim organima jasno ukazuju na nepostojanje sistemskog odgovora države na mešovite migracije kao i efikasnog sistema zaštite od diskriminacije.
Koaliciju protiv diskriminacije čine: Centar za unapređivanje pravnih studija, Civil Rights Defenders, Labris – organizacija za lezbejska ljudska prava, Mreža odbora za ljudska prava (CHRIS network), Udruženje studenata sa hendikepom, Gayten LGBT, Praxis i Regionalni centar za manjine.
Koalicija protiv diskriminacije najoštrije osuđuje diskriminatornu preporuku Saveza udruženja taksista Srbije da taksisti ne prevoze azilante i podseća da Zakon o zabrani diskriminacije u članu 17 prepoznaje odbijanje pružanja javnih usluga kao oblik diskriminacije.
Aleksandar Bijelić, predsednik Saveza udruženja taksista Srbije, izjavio je za Blic 24. marta 2015. godine: „Preporuka taksistima je da ne voze azilante jer mogu da zapadnu u neprijatnu situaciju. Policija koja zatekne azilante privremeno oduzima vozilo taksisti i sprovodi se sudski postupak“ .
Ovakvo disrkiminatorno postupanje Saveza udruženja taksista dodatno doprinosi širenju ksenofobije i netrpeljivosti prema tražiocima azila. Podsećamo na slučaj rasne segregacije u javnom prevozu u Americi 50-ih godina, i izražavamo zabrinutost što se 60 godina kasnije u Srbiji dešava isto.
Preporuka taksistima da ne voze azilante i obrazloženje mogućih problema sa nadležnim organima jasno ukazuju na nepostojanje sistemskog odgovora države na mešovite migracije kao i efikasnog sistema zaštite od diskriminacije.
Koaliciju protiv diskriminacije čine: Centar za unapređivanje pravnih studija, Civil Rights Defenders, Labris – organizacija za lezbejska ljudska prava, Mreža odbora za ljudska prava (CHRIS network), Udruženje studenata sa hendikepom, Gayten LGBT, Praxis i Regionalni centar za manjine.
Dana 10.02.2015. godine održan je radni sastanak predstavnika Ministarstva za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja i OCD koji je, u okviru procesa izrade novog Zakona o izmenama i dopunama Zakona o socijalnoj zaštiti (ZID ZSZ), organizovala Kancelarija za saradnju sa civilnim društvom Vlade RS. Cilj sastanka bio je da se predstavnicima OCD omogući da svojim komentarima doprinesu unapređenju zakonskog okvira u ovoj oblasti.
Praxis je prisustvovao sastanku i izneo predloge čije usvajanje bi doprinelo jednostavnijem ostvarivanju prava na socijalnu zaštitu, te je u tom cilju traženo:
Nastojanje da se obezbedi olakšan pristup pravima uočljivo je i u predlozima koji su potekli od predstavnika brojnih drugih OCD. Ipak, ostaje da se vidi u kojoj meri će izmene ZSZ odražavati predloge iznete na radnom sastanku. U Izveštaju sa sastanka najavljeno je da će Ministarstvo, nakon izrade prvog radnog Nacrta ZID ZSZ, pismeno obrazložiti zašto određeni komentari, u celosti ili delimično, nisu integrisani u tekst Nacrta, kao i da će biti omogućeno naknadno dostavljanje ili preciziranje komentara.
Praxis će nastaviti da prati proces izmena ZSZ i da se zalaže za usvajanje rešenja koja bi olakšala pristup pravima na socijalnu zašitu.
Za više informacija videti vest: Praxis na radnom sastanku povodom izmena Zakona o socijalnoj zaštiti
Dana 10.2.2015. godine održan je radni sastanak predstavnika Ministarstva za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja i OCD koji je, u okviru procesa izrade novog Zakona o izmenama i dopunama Zakona o socijalnoj zaštiti (ZID ZSZ), organizovala Kancelarija za saradnju sa civilnim društvom Vlade RS. Cilj sastanka bio je da se predstavnicima OCD omogući da svojim komentarima doprinesu unapređenju zakonskog okvira u ovoj oblasti.
Praxis je prisustvovao sastanku i izneo predloge čije usvajanje bi doprinelo jednostavnijem ostvarivanju prava na socijalnu zaštitu, te je u tom cilju traženo:
Nastojanje da se obezbedi olakšan pristup pravima uočljivo je i u predlozima koji su potekli od predstavnika brojnih drugih OCD. Jedna od predloženih izmena odnosila se na potrebu da se ograniče ovlašćenja centara za socijalni rad prilikom utvrđivanja iznosa propuštene zarade u postupku priznavanja prava na NSP. Predloženo je i izostavljanje vremenskog ograničenja koje predviđa da radno sposobnim pojedincima pravo na NSP pripada u trajanju do devet meseci u toku kalendarske godine.
S obzirom da brojni predlozi koji su potekli od OCD imaju za cilj da se omogući lakši način ostvarivanja prava iz socijalne zaštite, uključujući pravo na materijalnu podršku, neophodno je imati u vidu i Uredbu o merama socijalne uključenosti korisnika NSP, čije ukidanje su tražile brojne OCD. Ostavljanje sporne Uredbe na snazi značilo bi da se uključivanje OCD u proces izmene ZSZ, u jednom bitnom delu, svelo na obezbeđivanje formalnog učešća predstavnika organizacija civilnog društva, bez suštinskog uvažavanja njihovih predloga.
Ostaje da se vidi u kojoj meri će izmene ZSZ odražavati predloge iznete na radnom sastanku. U Izveštaju sa sastanka najavljeno je da će ministarstvo, nakon izrade prvog radnog Nacrta ZID ZSZ, pismeno obrazložiti zašto određeni komentari, u celosti ili delimično, nisu integrisani u tekst Nacrta, kao i da će biti omogućeno naknadno dostavljanje ili preciziranje komentara.
Praxis će nastaviti da prati proces izmena ZSZ i da se zalaže za usvajanje rešenja koja bi olakšala pristup pravima na socijalnu zašitu.
Povodom obeležavanja 21. marta, Međunarodnog dana borbe protiv rasne diskrimimacije Praxis i Liceulice skreću pažnju da su mnogi naši sugrađani izloženi rasizmu i različitim oblicima diskriminacije protiv kojih bi svi zajedno trebalo da se borimo.
U cilju podizanja svesti javnosti o nephodnosti borbe protiv rasizma i diskriminacije, Praxis i Liceulice nizom aktivnosti obeležavaju i Evropsku nedelju borbe protiv rasizma u periodu od 16. do 22. marta 2015. godine.
U okviru navedenih aktivnosti pitali smo naše korisnike i saradnike magazina Liceulice i druge građane, šta za njih predstavljaju diskriminacija i rasizam, a uz njihovu saglasnost objavljujemo odgovore na društvenim mrežema. Neki od odgovora koje smo dobili su: "Rasizam je kada se moje dete vrati iz škole pocepano i modro, jer su ga druga deca pretukla samo zato što je Rom, a učiteljica za to okrivi njega" (Sanja, 29), "Rasizam je kada nas oteraju sa igrališta jer smo Romi" (Marijan, 19), "Moram biti potpuno iskren. Odavno više ne znam i ne mogu drugačije. Osjećam se kao običan magarac. To osjećanje u meni budi činjenica da u 21. stoljeću još uvijek ljudima treba objašnjavati koliko je rasizam štetan, besmislen, nazadan, koliko je, na poslijetku, naprosto glup. Nazovimo stvari pravim imenom: rasizam je glupost" (Marko Tomaš, pesnik). Prikupljene odgovore poslaćemo na razglednicama odgovornim institucijama i medijima. Takođe, u saradnji sa IPAK.centrom i inicijativom Ne budi ograničen. Misli i streetart umetnikom Inspektor Joda širom grada smo precrtavali grafite mržnje i prepravljali ih u grafite koji šalju poruke tolerancije i ravnopravnosti.
Podsećamo javnost u Srbiji na visok stepen diskriminacije i rasizma koji prožimaju sve sfere našeg društva i smatramo da je neophodno da se svi zajedno zalažemo za širenje tolerancije i ravnopravnosti.
There is no doubt that the procedure for determining the time and place of birth established by the Law on Amendments to the Law on Non-Contentious Procedure, constitutes great progress towards solving the problem of legally invisible persons in Serbia. In addition to its positive impact on birth registration in registry books, the envisaged non-contentious procedure very often allows individuals access to citizenship. However, only those individuals who possess evidence of their origin and proof of citizenship of their parents are able to benefit from these amendments. The procedure for determining the time and place of birth has left persons who cannot prove these facts in an uncertain situation and at a high risk of statelessness.
The situation described above clearly illustrates the position of Praxis’ client, Zoja. Zoja is a 34-year-old Roma woman originally from Kosovo. Before the adoption of the new law, which provides for a non-contentious court procedure of determining the time and place of birth, her birth could not be entered in registry books through an administrative procedure because Zoja did not have the personal documents of her parents.
According to Zoja, sometime in 1996 she left Kosovo and moved to Serbia, where she entered into a common-law marriage and later gave birth to nine children. After leaving Kosovo, she lost almost all contact with her parents. After 1999, her parents and siblings went to Bosnia and Herzegovina, and then to Canada. Except for their names, Zoja has no information about her parents, which makes it impossible to find records of their identity documents.
As a legally invisible person, Zoja did not have a health card. Wanting to secure a safe delivery for her children, Zoja used someone else’s health card each time she gave birth. Unfortunately, this meant that her children were registered as the children of the women whose health cards she had borrowed. Resolving this situation involves lengthy, exhausting and uncertain court procedures for determining motherhood.
Thanks to the non-contentious procedure, Zoja is allowed in these circumstances to be registered in birth registry books and to finally obtain a birth certificate, but the issue of her citizenship remains unresolved. Because she is unable to provide proof of her parents’ citizenship, Zoja cannot acquire citizenship on the basis of her origin and birth in the Republic of Serbia since she is required to establish that one or both of her parents were Serbian nationals at the time of her birth.
Zoja’s last option for exercising the right to citizenship is naturalisation. According to Serbian legislation, the requirement for acquiring citizenship in this way is that the person concerned was born in the territory of Serbia and that he or she had two years of uninterrupted residence in Serbia before applying for naturalisation. Zoja has been residing in Serbia de facto since the time of her birth, but she cannot obtain a certificate of residence because she could not register her residence in Serbia due to the lack of documents. She would have to prove her residence in Serbia for at least two years by indirect evidence such as witness statements, the fact she gave birth to her children in Serbia and so on. If we take into account that the authority responsible for citizenship has significant discretion in decision-making, it is clear that Zoja's chances of becoming a citizen are very small. Moreover, naturalisation procedures last several months or even several years and require the payment of a fee that Zoja, without documents and thus without the possibility of obtaining an income, cannot afford.
Being stateless, Zoja does not enjoy even the minimum protection of fundamental rights in the country where she lives. If we start with the understanding that citizenship includes entitlement to rights, then it is quite logical that Zoja is confused about which rights she can exercise in her present situation. Without citizenship, Zoja cannot obtain an identity card, a document that is required in Serbia for exercising almost every socio-economic right. Her financial situation, living without any income, cannot be improved without external financial support. However, until she obtains an ID card, which she can only get if she solves the issue of citizenship, Zoja and her children cannot be included in the welfare and health care system.
Zoja’s case proves once again the need to streamline and simplify the procedure for birth registration. Her case clearly illustrates the scope of the problem caused by the multigenerational lack of documentation. Additionally, this case demonstrates the inadequacy of efficient prevention of statelessness among children and the violation of the child’s right to acquire a nationality. Efficient protection would involve a simple procedure of registration of children at birth, regardless of whether the parents have identity documents. In this case, it would mean that today Zoja's children are Serbian citizens and have access to all rights. However, because this is not the case, Zoja will have to prove that she is the mother of her children and then undergo the procedure of acquiring citizenship for them and for herself.
POPULARNI TAGOVI